![]() |
|
|
“Umeće mira
počinje sa vama. Radite na sebi i na zadatku koji ste dobili umećem
mira. Svako ima duh koji se može usavršiti, telo što se na neki način može
uvežbati, pogodan put koji treba slediti. Jedini razlog zbog kojeg ste ovde
jeste da spoznate svoju unutrašnju božanstvenost i da ostvarite svoje
unutrašnje prosvetljenje. Negujte mir u svom životu i zatim primenite to
umeće u kontaktu sa svima koje srećete.” Morihei
Ueshiba, “Umeće mira – učenje osnivača aikida” Global book, Novi
Sad, 1995, str. 11. A I K I D O - razvoj
svesnosti Put
ili razvoj svesnosti ima svoje prirodne elemente koji se najčešće
nadovezuju jedan na drugi sledećim redom:
1. Oproštaj i saosećanje
Oproštaj sebi i drugima za sve svesno i nesvesno što je učinjeno
podrazumeva stanje bez ega, kada se emocije i misli o sebi kao individui
usaglašavaju sa umom kao celinom. Tada se makar za trenutak spoznaje
povezanost, a potom odsustvo razlike među ljudima.Upravo doživljaj
jednosti se nalazi u osnovi oproštaja.
Saosećanje podrazumeva da se deo sopstvenog uma harmonizuje sa
drugim delom, a zatim umom kao celinom.
Kroz oproštaj i saosećanje spoznaje se ljubav kao svesnost. Prvi nivo
svesnosti u aikidu, da ne
postoji protivnik nego partner, izražava
odnos prema samom sebi. Primarni doživljaj o sopstvenom postojanju (“ja”, “ja
jesam”, “ja postojim”) je izvor dualnosti (“da-ne”, “pozitivno-negativno”, “dobro-loše”...)
i uzrokuje stvaranje koncepata: -
o individui kao nekom odvojenom od drugih, a da to u
stvari nije, jer drugi su samo naša projekcija, -
o svetu (okruženju) kao nečemu objektivnom (tzv.
objektivna datost), a koji nije ništa drugo nego opet projekcija individualnog
uma. Prilikom
vežbanja sa partnerom treba uvek imati u vidu: -
da sebe prihvatimo takvi kakvi jesmo, bez toga da sebi
sudimo, da se upoređujemo sa bilo kim, bez namere da se sa nekim
takmičimo..., -
da partnera prihvatimo takvog kakav jeste, sa svim
pozitivnim i negativnim osobinama (ako postoje takve osobine), bez želje da ga
menjamo. Nikada se ne sme zaboraviti da je partner samo naša projekcija
zasnovana na naučenom konceptu da smo mi sami individua odvojena od
drugih. -
da saosećamo sa partnerom, što podrazumeva
usklađivanje vibracija sa njim, a što nije ništa drugo nego harmonizacija
unutar nas samih. Ako
tako postupamo, “razmena” (kretanje) vibracija kao emocionalnog i misaonog
procesa sa partnerom prerasta u spontani proces razvoja svesnosti, odnosno
znanja o sebi ili ljubav. Na
takav način, kroz oproštaj i saosećanje, partner postaje “instrument”
naše sopstvene samospoznaje, odnosno razvoja svesnosti.
“Zašto se sveti čovek prihvata Jednog I
postaje primer svetu. . .
.
Zato što se ne bori
Niko mu se na svetu
ne može suprostaviti.” Lao Ce, “Narodna
knjiga-alfa”, Beograd, 1996 str. 30. 2. Prekid razmišljanja Zaustavljanjem misaonih tokova
kroz različite oblike meditiranja, ostvaruje se prekid razmišljanja. Um
kroz stalni proces „potrebe da razmišlja“ stvara sebi identitet („ja
razmišljam“, „ja imam problem“, „ja postojim“, „ja jesam“ ...). Prekidom
razmišljanja raskida se vezanost za sopstveni identitet (koji je u osnovi
lažan) i doživljaj odvojenosti od drugih ljudi, u krajnjoj liniji od
Stvarnosti. Drugi
nivo svesnosti u aikidu je pročišćenje
uma (što naravno podrazumeva i pročišćenje tela) koje
započinje selekcijom misli i emocija, a završava prekidom razmišljanja.
Pravilnim izvođenjem tehnika podstiče se postepeno
pročišćavanje uma.
Pravilnim izvođenjem tehnika sa punom (potpunom) svesnošću
pročišćava se um. Koncentracijom na izvođenje određene
tehnike (pogotovo osnovnih tehnika...) u smislu „imati svesnost“ o tehnici ne
znači njeno bezgranično ponavljanje dok ne postane „podsvesna
automatska reakcija“ jer se time povećava podsvest. Naprotiv,
(mnogostruko, bezgranično) izvođenje je potrebno, ali uvek sa potpunom
„prisutnošću“ - svesnošću o svakom pokretu.
Svesnost pokreta podrazumeva: - pravilno izvođenje pokreta
(pozicija ruku, nogu, trupa, ravnoteža...) uz korišćenje sile zemljine
teže, a u širem smislu i svekolike energije univerzuma. Ako je telo opušteno,
postoji balans i svesnost, sila univerzuma će pročistiti telo tako
što će svi toksini i destruktivne emocije i misli izaći i
omogućiti da se energetska funkcija ćelija (tzv. osmoza) maksimalno
ostvari uz korišćenje sile univerzuma (sile „neba i zemlje“). Treba imati u vidu da se spontano
opuštanje tetiva i mišića može postići do neke granice, a nakon toga
se svesnom afirmacijom odvija daljnje opuštanje čime se stvaraju uslovi za
nesmetani protok energije: - pravilno disanje u principu podrazumeva
da se sa udisajem uz svesnost i konstituisanje energije u tački hare, a sa
izdisajem uz svesnost usmerava energija u pravcu pokreta kojima se tehnika
izvodi. Pri tome je bitno imati svesnost celine uma. Za neke tehnike se ne može
precizno definisati disanje, te se ono odvija „prirodno“ (spontano).
Napomena: disanje diktira pokret, a ne obratno! Iako posle
dužeg vremena se disanje odvija spontano. - svesnost pokreta je znanje o pokretu, a
pre svega znanje o pravcima kretanja energije i šta ta energija proizvodi,
odnosno koji ima efekat. Osnovno kretanje energije u aikidu je spiralno
kretanje koje dovodi toga da se sve neravnoteže odnosa jang-jin u pojedinim
ogranima i telu u celini isprave. Spiralno kretanje energije što je još važnije
pročišćava um, pre svega kroz harmonizaciju leve i desne hemisfere
velikog mozga i stimulaciju žlezda sa unutrašnjim lučenjem (
hipofiza,epifiza...) koje proizvode značajne hormone bitne za stanje uma,
kao što su endorfin, oxytocin itd. Korišćenje mišića treba
da je minimalno, tek toliko da inicira pokret i ono prati disanje tako da
kretanje tela u bilo kom zahvatu bude što spontanije. Energija tada ima
spiralno kretanje i rezultat je osvešćenih emocionalnih i misaonih tokova
zasnovanih na svesnosti sopstvenog prisustva. Na ovaj način um se
pročišćava postižući zrelost ili potpunu svesnost u momentima
prekida misaonih tokova. – stanju bez misli.
Treba napomenuti, da prilikom vežbanja ne treba imati želju da se prekine
razmišljanje jer će to gotovo uvek završiti neuspehom i to zbog vezanosti
za cilj da se upravo postigne „stanje bez misli“. „ Stara pesma glasi: Misliti: „ Ne želim da mislim“ Takođe obitava u
nečijim mislima Jednostavno ne
razmišljaj o nerazmišljanju“
Takuan Soho,
„Oslobođeno srce“, Beograd, 2004, str. 31.
Prilikom izvođenja bilo koje tehnike zahteva se „ozbiljnost“ tj.
svesno usmeren um, jer ako nema svesnosti ili je ona nedovoljna, um će
lutati i biće zbunjen te će se „ zaprljati“ suvišnim emocijama,
mislima, doživljajima... 3. Tišina Um stvara tišinu kao formu koja
spontano dolazi i rezultat je kanalisanja emocija i misli, najpre kroz selektivno
razmišljanje i pamćenje (eliminaciju suvišnih emocija, misli i memorije),
a potom kroz privremeni prekid razmišljanja kada se u periodima odsustva
misaonih tokova „ulazi“ u stanje tišine u kome opstaje samo doživljaj tišine. U
tišini sva čovekova čula su uključena, a ona se „čuje“
celinom uma. Treći
nivo svesnosti u aikidu je transformacija
čula, pre svega vida, dodira i sluha. Postepena transformacija
čula podrazumeva da se smanji, a potom isključi prijem Vibracija
preko čula tako da informacije dolaze direktno, u vidu neposredne
spoznaje. U praksi se to postiže: -
razvojem intuicije koja je jedinstvo percepcije
situacije, dosadašnjeg iskustva i znanja te spontane reakcije: -
posmatranjem partnera najpre uz pomoć čula vida
(očima), a odmah potom „mozgom“ gledamo kroz tzv. treće oko kao kroz
„špijunku“ na vratima. Posmatranje se usmerava na oči partnera i približno
mesto gde se nalazi „treće oko“. -
Nakon toga se ulazi u stanje tišine u kome se partner
prepoznaje kao sopstvena projekcija. Transformacija
čula može se podstaći i vizuelizacijom prostora u kome se vežba, koja
prerasta u svesnost o prostoru u kome se kao „od gore“ posmatra sopstveno i
partnerovo telo kako se kreću.
Suština je preneti tišinu, a da se iz nje ne izađe 4. Praznina Praznina je takođe forma
uma. To je stanje u kome je um kao celina prisutan (svestan sebe), ali
ničim nije uznemiren te se emocije i misli kao procesi ne dešavaju. U
stanju praznine celovit um (potpuna svesnost) zna (svestan je) da je celina. Za
razliku od tišine koja spontano nastaje kao rezultat kanalisanog i utihnutog
uma, praznina je svesnost celina uma o njemu samom kao celini. Tada postoji
potpuna svesnost o stanju odsustva emocija i misli - tzv. svesnost praznine.[1] Četvrti
nivo svesnosti u aikidu je svesnost
praznine.
„Ako posmatramo u smislu borilačke veštine (mačevalaštva), um
ne sme da se usredsredi na ruku koja drži mač. Potpuno zaboravljajući
na ruku koja upravlja mačem, udarite i obarate neprijatelja. Um se ne
usmerava na protivnika. Protivnik je praznina. Ja sam praznina. Ruka koja drži
mač i sam mač jesu praznina. Shvatite ovo, ali ne dozvolite da vam um
zarobi Praznina ...U upravljanju mačem u beskrajno kratkom
periodu potrebna je munja da bi se udarilo i u tom trenutku nema ni uma ni
misli. Jer dok mač udara, nema uma. Jer u meni, koji treba da budem udaren
nema uma. Napadač je Praznina, njegov mač je Praznina. Ja, koji treba
da budem napadnut, zapravo sam praznina. Ako
je ovo ovako, onda čovek koji me napada uopšte nije čovek. Mač
koji napada nije mač. A što se tiče mene, osoba koja treba da bude
posečena, u bljesku munje, biće kao da se preseca povetarac, koji
duva preko prolećnog neba.
Iako ne zaboravite ni jedan pokret, ako razmišljate o izvođenju
pokreta ruku i nogu i izvedete ples tačno, ne znači da ste vešti. Ako
se um zaustavi u ruci ili nozi ni jedan vaš pokret neće biti
sinhronizovan. Ako u potpunosti ne odbacite um, sve što radite biće
osrednjeg kvaliteta.“ Takuan
Soho, „Oslobođeno srce“, Beograd, 2004, str.34, 35. „Da
bi postigao savršenu prazninu,
Uporno se drži mirovanja.“ Lao Ce, „Načela Taoa“, Narodna knjiga
Alfa, Beograd, 1996, str. 23. 5. Prepuštanje Prepuštanje se, najpre,
odvija kao parcijalni proces usklađivanja pojedinačne emocije ili
misli, odnosno grupe emocija i misli sa drugom pojedinačnom emocijom i
misli, odnosno grupom emocija i misli - tzv. delimični flow. Zatim se
proces harmonizacije širi sve dok ne zahvati celokupni um u smislu svih emocija
i misli – tzv. potpuni flow. Svesnost prati proces postepenog usklađivanja
pojedinačnih i grupnih emocija i misli sve do njihovog potpunog
harmonizovanja, kada se uz potpunu svesnost ostvaruje i potpuno prepuštanje. Peti nivo
svesnosti u aikidu je prepuštanje.
Svaki pokret (ili zahvat) u aikidu ima svoju osnovnu ideju – ideja
pokreta, koja se sastoji od: -
Cilja, kojim se definiše namera koja se ima postići
pokretom, u čijoj osnovi je aktiviranje sopstvene tzv. unutrašnje
energije, ali i kanalisanje partnerove u svrhu sjedinjavanja energija ( zbog
toga, većini ljudi koji posmatraju aikidoke izgleda kao da se izvodi
savršeno usklađen ples između dvoje ili više vežbača). -
Metoda, kojim se definiše način izvođenja
pokreta. Svaki pokret u aikidu u osnovi je kružan, spiralan, odnosno
elipsoidan. Aikidoke stalno prave krugove, spirale i elipse, ali u svojo
uprošćenoj formi to su spirale. Spiralno kretanje samo po sebi dovodi do
veće povezanosti leve i desne hemisfere velikog mozga snažeći i
uvećavajući impulse moždanih spojnica (komisura) preko:
tzv.žuljevitog tela u dnu međuhemisfernog žljeba, prednje spojnice koje
povezuju centre leve i desne hemisfere i spojnice moždanog svoda. Spiralno
kretanje, koje je iznad svih drugih kretanja (odnosno sva druga kretanja kao
što su napred-nazad, levo-desno, gore-dole... se sadrže u spiralnom kretanju),
dovodi do toga de se nivo različitih energija (pre svega janga i jina) u
svakoj ćeliji, pojedinim organima, sistemima i, najvažnije, tela kao
celine harmonizuje (optimalizuje). Praktično svaki deo tela koji ima posebnu
vibraciju se harmonizuje, ali i telo kao celina harmonizuju i postaju orkestar
koji skladno funkcioniše.
Kada se energetska harmonizacija poveže svesnošću (znanje o
procesu) kao jednovremeni proces, postepeno se ulazi u tzv. flow – stanje - Stanje svesnog prepuštanja i
samozaborava gde opstaje samo jedinstvo svesnosti i harmonije tela, manifesatovano
u savršenstvu pokreta. Mnoge aikidoke su makar za trenutak imali osećaj da
su neki pokret izveli savršeno. Ako su taj pokret ispratili znanjem (svesnost)
o njemu, tada su bili za trenutak u flow-u stanju.
Treba napomenuti da opuštenost i prepuštenost u aikidu nije isto.
Opuštenost se sadrži u prepuštenosti. Opuštenost je kanalisanje emocionalnih,
mentalnih i fizičkih tokova sa naglašenom individualnošću („Ja sam
opušten“) kada energija nesmetano teče, a prepuštenost podrazumeva
sjedinjavanje individualne i Univerzalne energije tako da opstaje
„sjedinjenost“. „Kada počnete da se spajate sa
Univerzumom dolazi do stvaranja.“
„Aikido put ljubavi“, misli i ideje Moriheja Uešibe, osnivača
aikidoa II, U
stanju prepuštenosti nesmetano cirkuliše, ili bolje reći, se konstituiše
energija Univerzuma. Aikidoka je tada provodnik energije, ali je i on sam
energija, kada nestaje razlika između individualne energije (pojedinca) i
energije Univerzuma. U tom momentu nestaje i partnerski odnos između dvoje
ili više aikidoka i oni su onda u energetskom smislu jedno. Nebo i zemlja
spojeni su u tački hare, energetski posmatrano najpre se šire po
čitavom telu, a zatim radijalno sve dalje i dalje. Po čitavom
dođou, a potom i van dođoa, donoseći „mir u srcu i radost u
duši“.
Ulazak u flow-stanje odvija se najpre u trenutku, a potom sve
češće i sve duže dok to ne postane uobičajeno stanje aikidoke za
vreme treninga, a potom, što je mnogo važnije, se širi i van treninga na sve
sfere života, postajući način života – životni put. 6. Predavanje Postojanjem u flow-stanju u dužem
periodu spontano se otvara mogućnost predavanja. Ideja izrečena kroz
pojam energija Univerzuma, Univerzum i sl. tada postaju otvoren koncept kome se
svako ponaosob predaje, uzimajući u obzir da se to rečima ne može
izraziti zato što se nalazi iznad poimanja umom. Šesti
nivo svesnosti u aikidu je predavanje. Uz
pomoć aikida otvara se mogućnost da se razviju tri aspekta svesnosti: -
prvi, samoposmatranje koje
obuhvata posmatranje nastanka, trajanja i nestajanja emocija i misli, pri
čemu celina uma posmatra sebe kao celinu i svoje parcijalne delove kao
procese unutar uma samoga -
drugi, posmatranje drugih
ljudi i okruženja, pri čemu, sam razvoj svesnosti dovodi do toga da
pojedinac spoznaje da su drugi ljudi i sve što ga okružuje samo njegova
(sopstvena) projekcija. Upravo ova činjenica omogućava da majstor
aikida „vlada“ situacijom u dođou (ali i van njega). On sve druge ljude
vidi u sebi i sebe u njima, ali svo okruženje (svet) vidi u sebi, i sebe u
svemu. -
treći, prihvatanje da postoji
„umom nedokučivo“, odnosno da postoji izvor manifestovanog sveta. Da li se
to zove Univerzalni princip, Univerzum, Apsolut, Stvarnost, Tao itd., nije
važno. Predavanje tome nečemu što ne može da se definiše, što nema ni
početak ni kraj, kao što je to O’Sensei radio bivajući u
meditaciji-molitvi svakodnevno u dođou, hramovima i usamljenim mestima
udahnjuje u potpunosti duhovnu suštinu aikidu. Na takav način, aikido je
najpre bio borilačka veština, veština kanalisanja energije, i najzad,
duhovni put – put samospoznaje odnosno samoostvarenja. Svetlost koja je obasjala
O’Senseia u njegovim četrdesetim godinama u trenucima predavanja, a potom
čitavog preostalog života je u suštini svesnost da je sve u njemu, pre
svega vreme i prostor, ali i sve drugo u manifestovanom svetu - drugi ljudi i
svekoliko okruženje.
Upravo potpuno predavanje je dovelo do toga da O’Sensei otkloni sve sumnje
o sopstvenom postojanju, da shvati božansku suštinu u sebi, ali i svim drugim
ljudima i celokupnom manifestovanom svetu.
Kroz predavanje se otklanja i poslednja sumnja da postoji
neprijatelj-protivnik, pa čak i partner, da su to sve zablude uma
zasnovane na njegovom dualističkom funkcionisanju. Aikido se tako otkriva
kao instrument ali i put spoznavanja Istine kroz svesnost,
omogućavajući potpunu svesnost koja je identična potpunoj
ljubavi, odnosno potpunom znanju o sebi. 7. Svesnost o sadašnjem trenutku Potpuna svesnost podrazumeva
transcedentiran um tj. onaj koji konstantno razlikuje Stvarnost (kao nešto što
nije moguće definisati) i manifestaciju kao igru uma (koja može da se
definiše jer se odvija u prostoru i vremenu što su elementi uma). Svesnost o
sadašnjem trenutku ruši iluziju o sebi kao individui konstituišući
jednovremeno spokojan i osvešćeno angažovani um. Sedmi
nivo svesnosti u aikidu je svesnost
o sadašnjem trenutku. Ovaj princip aikida (prisutan i u tai-čiu,
jogi, zenu...) je kardinalan, jer govori o svesnosti tj. znanju o vezi
između: -
Stvarnosti i manifestacija, -
Beskonačnog i konačnog, -
Svesti i svesnosti, -
Univerzalnog principa i konkretnog ispoljavanja, -
Prošlosti i budućnosti, -
Duhovnog i materijalnog, itd. Svesnost o sadašnjem trenutku
govori o prirodi čoveka tj. način na koji se čovek ispoljava,
odnosno njegovoj Božanskoj ili Univerzalnoj prirodi.
Svesnost o sadašnjem trenutku podrazumeva: -
ucelovljen um („um zna da je um“) -
znanje o sebi kao manifestaciji -
usklađenost emocija i misli između sebe, te sa
celinom uma. Svesnost
o sadašnjem trenutku dovodi do toga da se spontano realizuje: -
spokojan um: onaj koji konstantno razlikuje Stvarnost od
iluzije; i -
osvešćeno angažovani um: u kome se emocije i misli
spontano emituju, a po svojim vibracijama jednake su vibraciji celine uma. Spokojan
i osvešćeno angažovani um su spontani rezultati razvoja svesnosti, i kada
se postigne potpuna svesnost u praktičnoj primeni veštine moguće je
sve uraditi zato što je sve samo projekcija individualnog uma. „
Postoji izreka: Odvojite se od granice pre i posle. Ne osloboditi um od
prethodnih događaja ili dozvoliti trgovima sadašnjeg uma da ostanu – obe
stvari su loše. Ovo znači da treba reagovati (u mačevalaštvu udariti)
tačno u momentu između prošlog i sadašnjeg.“
„Oslobođeno srce“, Takuan Soho, izdavač Odin, Beograd 2004,str.37.
Majstor aikida koji je postigao potpunu svesnost zna da nikada nije bila
ni jedna bitka, niti bilo kakvo vežbanje. Ono što drugi doživljavaju
čulima – virtuozno izvođenje pokreta, konstituisanje energije...
Majstor zna da je to samo igra uma zasnovana na
konceptu o sopstvenom postojanju kao individui. „
Ko misli da neko može ubiti ili da je neko ubijen, ne zna istinu; niko ne može
da ubije, niti je iko ubijen! Ništa se ne rađa i ništa ne umire, ništa
nije u vremenu postalo niti će u budućnosti postati“
„Bhagavad-gita Pesma o božanstvu“, Grafos, Beograd, 1990. str.28. Pa
ipak, znatiželjni um se pita: da li je sve to tako? Ko ji je cilj i svrha
aikida?
Život i rad O’Senseia pokazuje da je njegova potpuna svesnost darovala
svetu jednu izuzetnu veštinu, koja je više od toga – aikido je put i način
života okretanje uma ka unutra, ka sopstvenom izvoru – put samospoznaje. Same
tehnike, pokreti su instrumenti istraživanja sebe i način dolaženje do
Istine.
Svaka manifestacija (Svesti) je
sama po sebi dualnost, jer je um taj koji omogućava manifestaciju. Aikido
kroz spiralne pokrete i proces samoistraživanja kroz rad sa partnerom, vežbanje
formi... prevazilazi dualnost uma.
Svet koji postoji i koji nas okružuje samo postoji u našoj svesti, a
njegova spoznaja čulima se dešava upravo zbog dualnosti uma. Sa nastankom
i nestankom dualnosti - svet nastaje i
nestaje.
Svesnost kao znanje o sopstvenom identitetu prema okruženju i okruženja
prema identitetu zasniva se na dualnosti i u osnovi je lažno.
Okretanje uma ka sebi u svrsi traženja Istine odakle izvire svesnost i
svest daće odgovor ako pronađemo ono što je nepromenljivo,
neobjašnjivo...
Dušan Gruičić
Novi Sad, MMVII, VIII [1] Kada se dođe u ovo stanje, povremeno konstituisanje i dekonstituisanje
emocija i misli ne treba da brine, jer tzv. svesnost praznine opstaje kao
osnovni tok.
|
|
|
illumina © 2002 - 2008
Copyright by Agencija "Illumina" - Novi Sad
|
|